U našem radio programu u emisiji o vjerskim zajednicama govorili smo o održavanju kapele Kapela "Svete Marije" u Srebrenici, prazniku Vaskrs i mektepskoj nastavi u Srebrenici. Kapela "Svete Marije" u Srebrenici izgrađena je 1984.godine kao spomen kapela u službi potreba liturgijskih obreda. Nekada je kapelu održavao župnik koji je dolazio povremeno koji su obavljali poslove u toku blagdanskih praznika.

- Unazad dvije godine kapelu je održavao rahmetli Izet koji je živio blizu kapele. On se o svemu brinuo i dočekivao posjete. Danas, o svemu se brine gospođa Elza iz Bratunca. Svakako je to od pomoći nama, jer ne budemo stalno u Srebrenici, nego samo kada su praznici - izjavio je za naš radio fra Niko Josić,  župni upravitelj Zvornik i Srebrenica.

-Vaskrsenje Hristovo je praznik koji nikada ne nestaje, nikada ne biva manje značajan jer Hristos je jedino novo pod suncem i Njegova pobjeda nad srmću jeste ustvari jedina novost i to je novo i jučer i danas i sutra jer mi se svakodnevno susrećemo sa propadanjem, sa truležnošću. Vjernici u Srebrenici na Vaskrs tri puta će obići oko hrama, prije liturgije, zatim ući u hram koji predstavlja pećinu gdje je bio sahranjen Gospod sa radosnim pozdravom Hristos Vaskrese i proslavljati  ne samo za Vaskrs već sve do Spasovdana proslaviti  u slavi vaskrsenje Hristovo-izjavio je za naš radio pravoslavni  sveštenik Aleksandar Mlađenović dodajući da je na Vaskrs predviđena  liturgija  u  5 sati a nakon toga, vjernici proslavljaju praznik sa svojim porodicama.Najkarakterističniji običaj  za ovaj praznik je šaranje jaja koja predstavljaju zivot iz groba i  djele se prijateljima i komšijama.

Ahmed efendija Hrustanović srebrenički mujezin i drugi imam  Čaršijske džamije  izjavio je za naš radio da je mekteb riječ koja potiče iz arapskog jezika i znači mjesto gdje se piše.

-Naši stari mekteb zvali su još i mejtef.Mekteb je osnovna ćelija koja uči  djecu islamskom vjerovanju. Nigdje u svijetu nema ovako organizovanog mekteba kao kod naš u BiH i da se na ovakav način stiče odgojno vjersko obrazovanje.U Srebrenici je mekteb organizovan subotom i nedjeljom od 9 i 30 do 13 sati,  a u ostalim mjestima, ostalim džematima to je malo drugačije organizovano. Mekteb je podjeljen u dvije grupe, starija grupa broji negdje oko 15 polaznika, uče kako uzeti abdest, klanjati , kako se ponašati, uče Sufaru, Kur an  i td a mlađa koju broji oko 55 polaznika, to su djeca uglavnom do četvrtog razreda koja idu od 10 i 30 do 12 sati .Uglavnom uče Ilmihal- kaže efendija Hrustanović.

Autor: Kadira Šakić / JP JS RTV Srebrenica

U našem programu predstavili smo jednog Srebrenčanina, odnosno on sam će više govoriti o sebi. To je Mirsad Mustafić kojeg smo mi u djetinjstvu i mladim danima zvali Car. Mirsad je profesor jezika i književnosti, novinar i nadasve pisac, književnik i to ne bilo kakav. On je najplodniji pisac kojeg je Srebrenica ikad imala, jer barem meni nije poznato da je neko od Srebrenčana ikad više knjiga od njega napisao, a on ih je do sada napisao 12 i još uvijek piše.

Mirsad Mustafić: „Ja sam Mirsad Mustafić profesor bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, novinar i književnik. Nedavno sam promovisao svoju dvanaestu knjigu „Hiljade bijelih nišana“, roman intrigantnog naslova. Hiljade  bijelih nišana je zapravo hiljade biljega na dušama onih koji su izgubili svoje najmilije. Nedavno je knjiga promovisana u Tuzli i mogu kazati da sam veoma zadovoljan posjetom a i medijskom pažnjom, hoću kazati da je medijski veoma dobro propraćeno što ranije nije baš bio slučaj. Ja sam dijete Srebrenice, kako volim za sebe kazati. Tu sam završio osnovnu školu i gimnaziju. Potom me životni put odvodi u Sarajevo na fakultet gdje sam završio Filozofski fakultet studij za jugoslovenske, južnoslovenske jezike i književnost. Bosanski, srpski i hrvatski jezik tada SH, HS jeli srpskohrvatski, hrvatskospski jezik. Nakon toga radio sam u rodnom gradu uglavnom na poslovima informisanja. Bio sam saradnik Radio Srebrenice, dopisnik Večernjeg lista iz Zagreba i Večernjih novosti iz Beograda. U osvit samog rata izbjegao sam u Tuzlu gdje i danas „privremeno“ živim. Takva je bila režija sudbine i uglavnom baveći se novinarstvom razmišljao sam da konačno ono što se godinama taložilo u meni pretočim u knjigu. Jedan od onih koji su bili inicijatori i koji su me podstrekavali na to bio je prof. Zejćir Hasić, porijeklom iz Brčkog. Jedna divna osoba, divan čovjek i po meni, usudit ću se reći i najveći dječiji pisac u Bosni i Hercegovini, koji mi je rekao otprilike ovako: „Mustafiću sve je ovo dobro što si pisao. Novinar živi dan, dva ili mjesec najviše ali vrijeme je da se i literarno odnosno književno nadgradiš, mislim da si sazrijo za pisanje knjiga“. Tako sam ja krenuo 2003 što je po meni,  sad gledano iz ove vizure malo i pokasno ali eto neko kaže nikad nije kasno, sa knjigom  „Sjećanje na Srebrenicu“. To moje prvo djelo su zapravo remiscijencije na predratnu ambijentalnost u samom gradu, dolasku te ratne psihoze, prvih incidenata i tome slično. U drugom dijelu sam objavio neke tekstove koji su bili ranije objavljivani u raznim novinama i koji su se odnosli na moj rodni grad. Tako je krenuo moj literani put. Već 2006 godine izlazi moje prvo, da tako kažem, ozbiljnije književno djelo. Zbirka priča „Krvava šamija“. Moram  priznati kada sam pričao tu priču ili pripovjetku, kako hoćete, da sam se i sam ježio. To je jedna veoma potresna, istinita priča o djetetu koje ostaje bez majke koju raznosi granata i o njenoj daljoj sudbini, odlasku u Norvešku itd. Nakon tog do ove godine redali su se naslovi od 2007 pa nadalje, po jedan godišnje. Treća moja knjiga bila je „Rastanak u Potočarima“ zatim „Daleko je sine Srebrenica“ pa onda „Samrtni zvuci Srebrenog grada“, 2010 „Bilo jednom na Crnom Guberu“, 2011 „Drina ne vjeruje suzama“, 2012 „Poslednji vapaj enklave“, 2013 roman „Ranjeni bejturani“,onda slijedi roman „Mejremina kletva“ 2014, prošle godine roman „Meliha“ i evo ove godine „Hiljade bijelih nišana“.

Ja to smatram na neki način mojim dugom rodnom gradu, jer to nisu samo romani i priče o ratu, nego i poratnim sudbinama, ali jednako tako i o ljudima koji su bili živi simboli ove čaršije, ovog grada kojih danas nema među živima, neki su ubijeni, neki su umrli. Htijeo sam da sačuvam uspomenu na te ljude ali na sve one vrijednosti koje su nas spajale, a takav je jamačno bio i Fudbalski klub  Guber.

Današnja obdanica Srebrenice se potpuno izmijenila. Ja nisam nikad prestajao voljeti svoj grad, misliti o njemu. Sve što sanjam  što mi se dešavalo i dešava uvijek je na ulicama moga grada, bez obzira na to što sam ovdje u Tuzli već dvadeset i koju godinu. Ja se u svoj Srebrengrad, kako ga ja volim pjesnički nazvati, vraćam kad god mogu, vikendom, o praznicima,  za godišnjeg odmora i upravo je taj grad najveća inspiracija  za sve ono čemu smo stremili, za sve o čemu smo maštali i sanjali i ja nikako ne mogu zaboraviti godine koje su nam ubili psi rata. Međutim život ide dalje. Ja vjerujem i posve sam ubjeđen da je suživot u Srebrenici moguć. To se može vidjeti i na mnogim primjerima. Oni ljudi koji su ljudovali, družili se i mladovali u našem Srebrengradu i danas će pružiti jedan drugom ruku i danas će sjesti, popiti kafu, razgovarati o svemu a oni koji mrze neka mrze u sebi, sretan im put. Ja mrziti ne znam, ja volim svoj grad, volim sve  one ljude koji nisu ostrašćeni.

Na jednom mjestu sam napisao, a kao poruka onim koji se pravdaju da iz ovih ili onih razloga ne žele doći u svoj grad „kako je to eto grad pust“. Naravno nema više onoliko naroda koliko je bilo ali to nikako ne znači da, pogotovo oni što žive u Federaciji ne dođu bar vikendom, pa bi izmijenili sliku grada i bar evocirali uspomene na neko vrijeme. Ovi što žive u dijaspori, oni bar dođu za godišnji odmor pa obiđu svoje kuće i svoja imanja. Ja koristim svaku priliku da dođem kad god mogu, bez obzira  na to što sam se vratio, vratio svoj posjed, kuću, a da nikad nisam dobio nikakvu donaciju. Kuću sam onako, sam lično, što sam mogao osposobio, da imam gdje doći. No ovo nije tema za lamentiranje za takav razgovor. Ja se opet vraćam knjizi i onom što nas veže, a to je uspomena na jedno minulo vrijeme koje ja barem u knjigama želim da vratim“.

Mirsade ti to dobro činiš, tvoje knjige su izuzetno čitane i zanimljive, pogotovo Srebrenčanima koji u njima pronalaze mnoge poznate likove, mada su im često imena izmjenjena iz raznoraznih razloga. Kaži nam odakle crpiš energiju i toliku snagu da sve to pretočiš u pisanu riječ?

Mirsad Mustafić:“ Dragi Kole to je dobro pitanje. I ja se počesto pitam, zbilja odakle mi inspiracija. Nije rijetko kad sjednem za laptop ili kompjuter i ugledam samo praznu stranicu i zapitam se šta ću ja pisati, kuda da krenem. Onda odnegud dođu, sinu ideje. Dok pišem otvaraju se motivi. Pročitat ću ti samo jedan pasus iz knjige kako sam doživjeo rodni grad i kako ga nosim u srcu: „Rana jesen u Srebrenici je uvijek lijepa. Vraća mi godine mladosti,nedozvano vrijeme i ljude kojih više nema na njenim ulicama i sokacima. Niz moje vene teku bistre vode i nose me snovima koji se više nikad neće vratiti. Na đerdane davno minule mladosti nižu se uspomene. Imponuje mi ova tišina i mir, mada ga neki nazivaju i osamom. Volim ovu mrtvaju i niko mi je ne može oteti iz srca. Uzalud molim da stane vrijeme, da što duže potraje odmor i stanje u kojem sam jedino sretan. Drugdje to je samo puko odbrojavanje dana do sljedećeg odlaska u grad  mladosti i uspomena. Tanji se klupko života i sve smo bliže ćupriji koju moramo preći bez ikakvih izgleda da se ponovo vratimo na nju. Na drugoj strani nas čeka hiljade bijelih nišana i okerani srebrenički cvijet pjesmom da nam smiri duše“ itd.

Meša Selimović je koristio taj termin mrtvaja koji sam i ja upotrijebio, jer ja upravo volim tu mrtvaju bez obzira što je to nekim kao pustinja ali uvijek se neko nađe od prijatelja, poznanika, drugova iz školskih dana, na mladovanja, da se popriča, popije kafa, da se jednostavno podsjetimo na sve ono što nas je spajalo i što je taj život činilo lijepim i jedinstvenim“.

Mirsade pošto se mi dobro poznajemo, prijatelji smo od djetinjstva, naši očevi su još bili kolege i prijatelji, ja veoma dobro znam da ti voliš društvo, voliš ljude, voliš sjesti sa prijateljima uz dobru kapljicu i meze ali i da znaš dobro zapjevati, Srebrenčani to dobro znaju ,da voliš sevdalinku  pa za kraj da nam predložiš neku pjesmu koju bi pustili za tvoju i našu dušu.

Mirsad Mustafić:“ To je jedna divan segment mog života i moje mladosti. Ja sam od najmlađih dana pa do zrelog muževnog doba volio pjesmu posebno sevdalinku i pjevao sam je u mlađim danima i u kulrturno-umjetničkom društvu, a i sam znaš kad su bila ta takmičenja za prvi glas Srebrenice da sam redovno i pobjeđivao, mada će ovo nekom zvučati neskromno ali to je činjenica. Nakon svega što nam se dogodilo, sve te tragedije srebreničke, rijetko sam kad u prilici da zapjevam ali činim to i vraćam se tim lijepim danima. Volim još uvijek poslušati pa i zapjevati tu lijepu pjesmu ali sve je manje vremena i sve je manje ljudi sa kojima se to može učiniti. Ja sam uvijek volio ove naše vrhunske pjevače a moj omiljeni je uvijek bio Nedjeljko Bilkić, ti to dobro znaš, pa pusti nešto od njega po tvom izboru“.

Na kraju Mirsad Mustafić poručuje svima  koji će ovaj naš razgovor čitati ili slušati putem radi talasa:

„Želja mi je, unatoč činjenici da smo danas disperzirani  po čitavom svijetu ima nas što kažu od Aljaske preko Amerika do Australije i Novog Zelanda, da se ponovo okupimo, a to je prilika vjerovatno  ljetos u avgustu kada bude ono okupljanje „Kao nekad...“da se ponovo družimo i kroz pjesmu i razgovor sjetimo lijepih dana. Da pružimo ruku prijeteljstva jedni drugima, jer ja volim kazati da je Srebrenica uprkos svemu osuđena na suživot sa onima koji hoće i koji mogu. Ruka mog prijateljstva je uvijek pružena svima onima koji vole ovaj grad i ovu državu i koji ne zaboravljaju svoj zavičaj“.

Autor Marinko Sekulić / JP JS RTV Srebrenica