"Staza spasa" Bege Bektića duga 63 dana

11 Juli 2017
Author :  

Begu Bektića rat je zatekao kao školarca u Srebrenici. Njegovo djetinjstvo prekinuto je granatama. Na svojoj koži osjetio je rat, a pogotovo pad Srebrenice u julu 1995. godine.


Kao maloljetnik, prošao je put smrti od Srebrenice do Tuzle. Put koji je trajao 63 dana. Kada je rat počeo 1992. godine, Bego je bio obični seoski dječak. Nije ni slutio da je rat pred vratima. Dječačke snove prekinule su detonacije granata. “Ni sanjao nisam da će se desiti rat. Kada je sve to počelo, ja sam išao u školu. Svako je malo nastava prekidana zbog granata i ratnih djelovanja. Nismo imali ni knjige kako treba, oskudijevalo se i u adekvatnoj odjeći i obući. Hrane nije bilo dovoljno. Nadali smo se boljem, zamišljali kako žive naši vršnjaci ondje gdje nema rata”, sjeća se Bektić.
Nastupio je, kaže Bektić, izuzetno težak period, bez hrane, soli i osnovnih stvari za život. “Sve ono što je normalno i što ljudi svakodnevno imaju, toga u ratu nestane”, kaže Bego prisjećajući se jula 1995. godine.

TE JE GODINE, SREĆOM, DOBRO RODILO VOĆE

Prema Tuzli je krenuo kroz šumu sa susjedima i poznanicima. Od roditelja se teško rastao, ali takav je bio dogovor, kako bi imali veće šanse da prežive. Već u prvo predvečerje upali su u zasjedu.
“Počelo je pucati sa svih strana. Osjetio sam da me nešto tvrdo udarilo u glavu i izgubio sam svijest. Ne znam nakon koliko vremena sam se probudio i vidio oko sebe samo mrtve ljude. Sve je mirisalo na krv. Taj miris i danas osjećam. Iz šume sam izašao na jedno brdo i tu zatekao dosta naroda i ranjenika kojima se nije moglo pomoći. Nisam znao gdje sam jer nisam poznavao put. Jedni su išli naprijed, drugi nazad, bila je strašna konfuzija, niko nije znao što se dešava. Oni snažniji, koji su znali put, otišli su nekad tokom noći dalje, a ostali su civili, ranjeni i izbezumljeni ljudi”, priča Bego, koji je s još nekoliko osoba lutao podrinjskim vrletima ne poznajući put i ne znajući kamo ide. Imali su mali tranzistor preko kojeg su čuli da Žepa nije pala, te su se odlučili na povratak i put ka Žepi.
“Vraćali smo se istim putem kojim smo i došli. Nas nekoliko djece i neki ljudi koje nisam poznavao. Nismo imali hrane. Bili smo gladni. Srećom, te je godine dobro rodilo voće na koje smo usput nailazili. Jeli smo i puževe. U ruksacima kod poginulih našli bismo poneku konzervu nareska što ga je UNPROFOR bacao u paketima. Bilo je tu i pokvarene hrane, ali nismo imali izbora. I to smo jeli da bismo preživjeli”, priča Bego.
Nakon nekoliko dana, stigli su u Sućesku, njegovo rodno mjesto. “Tu smo našli nešto hrane. Poslije gotovo dvije sedmice, prvi sam put osjetio ukus hljeba. Odatle smo krenuli prema Žepi, u koju smo stigli nakon nekoliko dana mukotrpnog puta kroz šume i potoke. Došli smo ondje u najgorem mogućem trenutku, kad je Žepa padala. Mnogo ljudi željelo se predati”, govori Bego. Ponovo se s grupom ljudi vratio u Sućesku, u kojoj su ostali nekoliko dana praveći plan kako stići do slobodne teritorije. Jedna od opcija bila je i da prezime u Sućesci, ali selo je bilo zapaljeno i nije bilo hrane, te je pala odluka da se ponovo krene prema Tuzli. U grupi ih je bilo dvadeset sedmero.
“Nakon ukupno 63 dana, negdje kod Kladnja prešli smo na slobodnu teritoriju. Svaki čovjek u Srebrenici priča je za sebe, moglo bi se snimiti mnogo filmova. Za taj put od 63 dana ja kažem da je put pakla, ali smo imali cilj da ga prođemo”, priča Bektić, koji pamti mnoge stresne situacije dvomjesečne golgote.
“Na jednom potoku, negdje kod Crnog vrha, pio sam vodu. Krenuo sam uz potok i naišao na leševe. To se nikad ne može zaboraviti”, govori Bego.

POVRATAK I SAMO POVRATAK

Po dolasku u Tuzlu na slobodnu teritoriju, Bego se morao suočiti sa stvarnošću. A u njegovoj srebreničkoj stvarnosti nije bilo moguće kupiti ili pojesti čokoladu tokom rata.
“Kada sam došao u Tuzlu i vidio trgovine, te da se može kupiti čokolada, to je za mene bio šok jer je ovdje u ratu bilo zaista teško. Nije bilo soli, kamoli nekih drugih stvari”, kaže Bektić.
U Bektićevoj generaciji bila su četiri školska odjeljenja.
“Sad nas je živih samo sedam muškaraca. Škola koju sam ja pohađao brojala je prije rata i do 900 učenika, sada ih je devetero. To pokazuje razmjere onoga šta se događalo i šta je ovaj narod doživio. Zbog svega sam toga dobrim dijelom i odlučio da se vratim. Srebrenica je moja hidžra”, kaže Bektić, koji poručuje da će se uvijek boriti za pravdu i pričati istinu o genocidu u Srebrenici.
“Mi Bošnjaci u Srebrenici hodamo uzdignute glave i branimo svoje dostojanstvo, našu vjeru i identitet. Ako ne budemo pričali o svemu što se dogodilo, o genocidu, bit ćemo narod bez dostojanstva”, poručuje Bektić.
Uprkos svemu što je proživio, Bego Bektić vratio se u Srebrenicu 2005. godine nakon završenog fakulteta kriminalistike u Sarajevu. Kaže da je imao ponude da ostane raditi u Sarajevu, ali i ponude za posao u Tuzli i Zenici. Ipak se odlučio za Srebrenicu. “Sjećanje na rat bilo je previše jako. Nisam mogao da se ne vratim. Od 2007. godine radim u općinskoj administraciji, a nakon što završim obaveze na poslu, idem na selo u Bektiće, gdje se pomalo bavim pčelarstvom i običnim seoskim poslovima. Mislim da sam ostvario svoj san”, kaže Bektić, objašnjavajući da je imao priliku odseliti daleko od Srebrenice.
“Obišao sam gotovo cijeli svijet, ali, opet, najljepše je u Srebrenici. Tu sam, lijepo mi je. Dosta je naše omladine koja živi u Federaciji bez posla. Imamo ovdje dosta mladih ljudi koji se bave malinarstvom, pčelarstvom, stočarstvom. Sve što proizvedu, to i prodaju. Normalno i solidno žive”, kaže Bektić.

 

We use cookies to improve our website. Cookies used for the essential operation of this site have already been set. For more information visit our Cookie policy. I accept cookies from this site. Agree