'Kućna štedionica' u štali
Featured

18 Mart 2017
Author :  

Prvi povratnici u opštini Srebrenica vratili su se u Sućesku  početkom proljeća 2000. godine. Naselje Žutica je u ravnici, pored rijeke Jadar. U brdu iznad je selo Podgaj sa više zaselaka. Meraje su jedno od njih.

Kuće su razbacane na sunčanoj padini, a oko njih lijepo obrađena imanja podsjećaju na krajolike u Alpima. Malo je tragova rata. Naš domaćin je Muhamed Alić kojeg svi zovu Alf. Priča nam o svom selu: „Ovdje se vratilo dvadesetak porodica, živi se dosta dobro. Ima male djece i priličan je broj omladine, što danas nije baš čest slučaj u bosanskohercegovačkim selima. Jedan broj ljudi je zaposlen u Srebrenici drugi se bave poljoprivredom i privatnim biznisom". Na naše pitanje  da li se može danas u selu živjeti od svog rada kaže: „Može, mora se malo više raditi  nego u firmi i raditi više poslova da bi se moglo pristojno živjeti", kaže Alf.

U  Meraje se može doći iz dva pravca. Iz Srebrenice kojoj teritorijalno pripadaju, vodi dvadesetak kilometara asfaltnog puta, nekoliko kilometara šumskog makadama i onda opet asfalt u samom selu. Ispod sela pored puta  naslagana drva i čudan objekat. Nešto nalik kućici u obliku polulopte sa vratima. „To je moja ćumurana", pojašnjava nam Alf.

Ćumuraš je teško ali unosno zanimanje

„ Ovo je čumurana  u kojoj se proizvodi najkvaliteniji drveni ugalj ili ćumur kako se ovdje kaže. Zidana je ciglom i zemljom, a nekad su pravljene samo od zemlje i slame i za istu količinu ćumura trebalo je petnaestak dana posla. Sada u ovoj zidanoj se za 24 sata može „ispeći“ oko 70 vreća od po 12-15 kilograma ćumura. Troškovi nisu veliki jer se koristi uglavnom suho, otpadno drvo iz šume pa se može i dobro zaraditi". Kakva je potražnja? „Potražnja je tolika da imam još stotinu puta veće kapacitete, našlo bi se tržište.Traži se mnogo za inostranstvo, preko izvoznika iz Busovače  šaljemo za Italiju i Švicarsku.Velika je potražnja i na domaćem tržištu imamo svoj „bar kod" tako da smo prisutni u mnogim veletrgovinama. Ljudi sami zovu, pitaju da dođu tovariti, ne trebaš ići na pijacu sve se proda ovdje pred vratima". Pitamo za šta se najviše koristi drveni ugalj?

 „Ovo je najkvalitetniji, prirodan ćumur od čistog drveta, bukve, daje odličan, jak žar, bez dima i koristi se najviše u ugostiteljstvu za roštilj, za pečenje pečenja i u pekarama“ kazuje Alf.

Kućna štedionica u štali

Od ćumura se može solidno živjeti ali sve teže je naći radnu snagu. Težak je to fizički rad u šumi i omladina bježi od toga, priča nam Muhamed zvani Alf i  vodi nas da nam pokaže svoju „kućnu štedionicu", kako sam kaže. Na livadi iznad mladog voćnjaka  veliki „boks" sa jaslama, hranilicom i pitkom vodom. Unutra 14  tovnih bikova.

„Ovo je naša kućna štedionica“, sa osmijehom nastavlja priču: „ Imamo stočne hrane što sami prizvodimo,nešto kupimo i tako sam došao na ideju da uzgajamo tovne bikove. Ovaj način se primjenjuje i u EU goveda nisu vezana, uzimaju hrane koliko im je dovoljno i to je tzv. slobodni tov. U ovo ulažemo sve što imamo viška para od ćumura i trgovine. Kupimo telad, izdvojimo ih i na kraju to bude jedna cjelina, koja nije za zanemariti. Ovo je sigurnije nego čuvati novac u banci. Bikove kad prodamo imamo odmah gotov novac, zadovoljni smo svi u kući jer od toga imamo 25.000 – 30.000 maraka godišnje".

Muhamed nam sa ponosom pokazuje i porodični voćnjak. „Ovo je i prije rata bio voćnjak ali je u ratu unišen, voćke ostarile i prestale rađati. Obnovili smo voćnjak na tradicionalan način, kalemljenjem. Tu imamo autohtone sorte, naše jabuke, šljive i drugog voća iz ovog podneblja. Voće se okopava, čisti i stavlja samo prirodan stajnjak, nema prskanja nikavim hemikalijama i to koristimo za pravljenje naših pekmeza i drugih voćnih poslastica, na starinski način, za potrebe naše porodice“ priča Muhamed sa ponosom.


Iz Meraja se spuštamo u Žuticu na obali Jadra.Tu se susreću atari opština Srebrenica i Milići. Mevlo, Ramiz, Mujo, Sifet, Asim i još neki mještani iz okolnih  zaselaka kažu da sa Srbima, sa druge obale, žive bez problema i u dobrim komšijskim odnosima. Mnogo bliže im je prodavnica, doktor ili za nešto drugo hitno do Milića nego do Srebrenice. Žale se jedino što su na rubu mjesne zajednice Sućeska i opštine Srebrenica pa se nekako osjećaju zaboravljenim jer nikako da im opština popravi jedan mostić preko potoka kojeg je prije nekoliko godina poplava srušila, pa mještani iz osam kuća ne mogu autom preći. Dvadeset dvoje djece u seoskoj školi, đaci od prvog do petog razreda i njihove dvije učiteljice bi bili presretni da im se asfaltira nekoliko desetina kvadratnih metara dvorišta da, barem kad je lijepo vrijeme, imaju gdje nastavu fiskulture izvoditi i za kišnih dana da na gaze blato.

 „Ja mušteriju koja mi dođe u radnju, ne pitam za vjeru ni naciju, već ga pitam šta mu treba, da pomognem ako mogu", kazuje nam živahni starčić Mujo Cvrk dok nas uvodi u svoju kovačku radionicu, kakvih je na Balkanu sve manje. To je jedan od starih zanata koji polako izumiru, a kovača ovakvih, kakav je Mujo, gotovo više da i nema. Mujo živi sam u velikoj kući, obloženoj kamenom. U lijepo uređenom dvorištu fontane, njegove rukotvorine, zelenilo i čempresi.

Mujo je penzioner. Zadovoljan je. Ima 71 godinu. Kćerka mu je doktor nauka  u Americi, sin inženjer u Tuzli, dobro žive, ali Mujo kaže da ne bi mogao bez rada.


„Navikao sam da radim. Zdravlje me prilično služi i volim da mi bude sve na svom mjestu i uredno. Iako ovaj zanat polako izumire, ljudima još uvijek traba potkovica za konja, držalica, motika, grablje, plug i sjekira, treba još ponekom potkovati konja...

Danima sam znao potkivati, nekad konje i volove, ali tog posla je sve manje. Nekoliko mladih je pokušavalo da uči kod mene, da im prenesem zanat ali je teško. Mladi su danas nestrpljivi, hoće sve i odmah. Interesuju ih kompjuteri i mobiteli. Zanat kovača im se čini pretežak i prljav i aoko to nije. Meni ljudi dolaze iz daleka jer su čuli za mene, a ja volim da im budem na usluzi. Nevalja sam sebe hvaliti, ali kažu da sam dobar majstor i zato jedan drugom pričaju o meni kad im treba kovač Mujo koji je i na mjesecu konje potkivao", kaže u šali, aludirajući na staru narodnu pjesmu, Mujo jedan od malobrojnih, posljednjih kovača u sjeveroistočnoj Bosni, koji  se takođe i sam našao u jednoj pjesmi iz ovog kraja.

 

 

Autor: Marinko Sekulić

We use cookies to improve our website. Cookies used for the essential operation of this site have already been set. For more information visit our Cookie policy. I accept cookies from this site. Agree