Krvavo igralište u Srebrenici
Featured

12 April 2017
Author :  

Četiri granate ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske su u nekoliko sekundi usmrtile 74 i ranile oko 100 bošnjačkih civila 12. aprila 1993. godine u Srebrenici.


Mirza Ibrahimović je imao 12 godina. Ne voli da se sjeća toga dana. Kaže da su mu se neke slike tako urezale u pamćenje i da kada samo pomisli na to, one ponovo ožive."Bio je lijep proljetni dan. Sunce ugrijalo. U zgradi osnovne škole su bile smještene izbjeglice iz više opština oko Srebrenice. (Zato među poginulima nema domicilnih Srebrenčana, prim. aut.). Bilo je puno djece koja su većinu vremena provodila tu, na školskom igralištu. Tog dana čini mi se bio je organiziovan turnir u malom fudbalu pa je bilo i više naroda nego obično. Ja sam sjedio na gornjoj strani, iza gola, pored jednog čovjeka iz Glogove koji je bio bez noge. Nagazio je na minu i ostao bez noge koju su mu ”na živo”, bez anestezije odsjekli u srebreničkoj ratnoj bolnici. Još je imao jake bolove, tako mi je pričao, sjećam se. Odjednom, iz vedra neba, puklo je. Detonacija nas je bacila, ali nismo bili povrijeđeni. Ni danas mi nije jasno kako nas nijedan geler nije pogodio”, zastaje Mirza u priči, teško govori, slike mu se vraćaju.

"Vidio sam dječaka mojih godina, bio je bukvalno presječen napola. Iz donjeg dijela trupla bijelila se kičma. I danas to vidim. Nikad ništa tako bijelo nisam vidio, čini mi se. Okolo je bilo izmiješanih ruku, nogu, dijelova tijela, trupla bez glave, prosut mozak. Krvi na sve strane, tijela. Jauci. Na tribinama su sjedili ljudi a zapravo su bili mrtvi, pokošeni gelerima i tako ostali. I to je slika koja mi se urezala u sjećanje…Čovjek sa kojim sam sjedio mi je doviknuo:"Bježi”. Kako sam stanovao u obližnjoj zgradici sa stanovima za nastavnike, koja je poslije srušena znao sam taj kraj i za čas sam se našao u podrumu stare gimnazije koja je danas obnovljena u zgradu fakulteta, na par metara od samog igrališta. Podrum je bio pun ljudi. Bilo je mnogo ranjenih, neki su tu i umrli. Još čujem njihova zapomaganja. Ostao sam u podrumu neko vrijeme, dok se nije stišalo, zatim sam pobjegao kući”, kaže Mirza koji danas živi i radi u Srebrenici i svakodnevno prolazi pored igrališta koje ga kako reče, uvijek podsjeća na smrt i užas.

Operacije bez anestezije

Dr. Avdo Hasanović je kao ljekar radio u bolnici. “Uslovi u kojima smo radili bili su nemogući, ratni. Nije bilo ničeg. Snalazili smo se kako smo znali i umjeli. Mnogo ljudi je umrlo zbog, iz današnjeg ugla gledano, banalnih stvari. Nije bilo instrumenata i krvi za transfuziju, nije bilo lijekova i sanitetskog materijala. Nije bilo anestetika. Operacije su su izvodile “na živo”. Nije bilo hirurškog materijala i instrumenata. Noge, ruke bi smo amputirali običnom testerom dezinfikovanom rakijom, ako je i nje bilo. Dobro se sjećam toga dana. Najprije su se začule detonacije a malo za tim, jer bolnica je blizu škole, počeli su donositi i dovoziti ranjene, iskasapljene ljude, djecu, žene. Moje kolege i ja smo činili nadljudske napore, ali mnogima nije bilo spasa. Kada sam prošao poslije toga pored igrališta na njemu je, čini mi se, bilo toliko krvi da se moglo plivati. Dijelovi tijela su još danima prikupljani sa ograde oko igrališta. To je bio pravi masakr, ni jedan horor tome nije ravan”, kaže doktor, specijalista pedijatar koji i danas liječi djecu u Srebrenici.

Šta je prethodilo masakru

Početkom 1993. godine ratna drama u Srebrenici trajala je uveliko. Kolone izbjeglih Bošnjaka koji su bježali pred ofanzivom Vojske Republike Srpske, slivale su se u Srebrenicu, jedino mjesto u tom kraju pod kontrolom Armije BiH. Gradić sa predratnih 7.000 stanovnika narasta u ratu na više od 30.000 ljudi. U okolnim selima je bilo još toliko. Padaju Cerska i Konjević polje, smrtonosni obruč oko Srebrenice se steže. U grad ulaze trupe Ujedinjenih naroda situacija se smiruje.
Tog aprila među narodom u Srebrenici proširila se vijest da je sklopljeno primirje i da slijedi demilitarizacija. Ljudi se raduju, okupljaju na školskom igralištu, organizuju se fudbalski turniri i svira muzika. 12. aprila 1993. godine četiri granate ispaljene sa položaja Vojske Republike Srpske padaju na igralište i usmrćuju 74 i ranjavaju oko 100 bošnjačkih civila.

Različiti podaci

Mnogo toga je ostalo do danas neobjašnjeno u vezi sa ovim događajem. Informacije o ovom masakrsu su poslane u svijet pute radio veze, ali ih mediji unatoč tome nisu objavili. Takođe zvanična istraga nikada nije sprovedena, a i dokumentacija iz srebreničkog Doma zdravlja uništena je u julu 1995. godine, zbog čega postoje različiti podaci o broju nastradalih. Naser Orić, ratni komandant Armije BiH, u svojoj knjizi “Srebrenica svjedoči i optužuje“ kaže da je “12. aprila 1993. godine od šest granata ispaljenih iz artiljerijskog oružja sa položaja Vojske Republike Srpske sa brda Koprivno na igralištima ubijeno 66 Bošnjaka, a 85 osoba teže i lakše ranjeno.” U nekim drugim izvještajima se međutim navodi 36 mrtvih, 85 ranjenih, od kojih je 16 navodno umrlo od zadobijenih rana. Neki pišu da je, nakon što su “na samo središte igrališta pale tri granate većeg kalibra, u trenu poginulo više od 120 ljudi i još je toliko ranjeno.” Danas se zvanično govori o 74 ubijenih i više od 100 ranjenih.

Ne podudaraju se ni podaci o broju ispaljenih projektila. Neki kažu da su tri pala na samo igralište. U Orićevoj knjizi se govori o šest, drugi tvrde da je palo sedam granata. Današnji podaci govore o četiri granate. Odgovora nema ni na to zašto se skupovi za vrijeme godišnjica održavaju na susjednom igralištu  gdje je postavljena spomen ploča a ne na onom na koje su pale granate i na kojem su ljudi izginuli.

Danas 24 godine kasnije

I ovog 12. aprila na 24. godišnjicu masakra biće organizovano podsjećanje na žrtve. Održat će se čas istorije, proučiti fatiha (molitva) i položiti cvijeće. Organizator je Udruženje “Majke Srebrenice” čija predsjednica Hatidža Mehmedović kaže: "Godine prolaze, a zločinci su na slobodi. Niko nije odgovarao za ovaj zločin, niti je pokrenut postupak. Na igralištu je ubijena mladost. Nastavićemo da se borimo i tražimo pravdu. Ne želimo da se bilo gdje ponavljaju granate i ubistva na igralištima. Igrališta su da se mladi zabavljaju, bave sportom. Nisu mjesta za ubijanje. Nažalost, u Srebrenici je baš na sportskom igralištu ubijena mladost. Mi moramo zbog budućnosti djece koja dolaze da čuvamo sjećanje na ubijene tog 12. aprila 1993. godine na igralištu. Cijeloj Bosni i Hercegovini ovo treba da bude opomena i podsjećanje na krvavu prošlost koju ne možemo, nećemo i nesmijemo zaboraviti."

Autor: Marinko Sekulić

We use cookies to improve our website. Cookies used for the essential operation of this site have already been set. For more information visit our Cookie policy. I accept cookies from this site. Agree