Izdvojene vijesti (814)

15400986 1778788702386364 4247873280881133735 nU organizaciji karate kluba Simba iz Tuzle danas je u ovom gradu održan veliki Međunarodni karate turnir TK Open na kojem je nastupio 61 klub sa više od 800 takmičara iz  Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Slovenije i Turske.

Takmičari karate kluba "Želja Ipon" iz Srebrenice i ovog puta su blistali i ime Srebrenice podigli na najviše postolje. Ajna Duraković, Mejrema Peštalić, Nejra Delić i Pavle Todorović osvojili su zlatne medalje, dok je Safet Delić osvojio bronzu. Čestitke svim takmičarima i osvajačima medalja, a posebno njihovoj mladoj učiteljici, treneru Kristini Milošević.
JP JS RTV Srebrenica

Dado 4Večeras je u Rock klubu Malboro u Srebrenici održana pomocija i degustacija  domaćeg piva proizvedenog po prvi put u istoriji,  u ovom gradu.

- To neće biti samo još jedna vrsta alkoholnog pića. Namjera nam je da to bude jedan srebrenički brend, prigodan suvenir i pozitivna priča iz Srebrenice ali i korist jer će se neko i zaposliti - kazao je na otvaranju  Davorin Sekulič, vlasnik mini pivare u osnivanju, rođeni Srebrenčanin zaposlen kao fotoreporter u Klix.ba.

Načelnkik opštine Srebrenica Mladen Grujičić  se obratio prisutnima rekavši da je najprije iznenađen kvalitetom piva i da će Opština Srebrenica u skladu sa mogoućnostima uvijek podržati progresivne ideje mladih ljudi koje će biti od koristi  široj zajednici. On je kokretno predložio da ovo bude polazana tačka kako bi se otkupio prostor stare pivnice u centru grada koji bi mogao poslužiti za ozbiljniju proizvodnju piva ali i kao pab,kafić i prostor za aktivnosti mladih posebno muzičara.Obećao je i pomoć Opštine u tome.

Autor: Marinko Sekulić/ JP JS RTV Srebrenica

pivoU Srebrenici je po prvi put u istoriji, počela proizvodnja kvalitetnog domaćeg piva koje neće biti samo još jedna vrsta alkoholnog pića. Namjera je da to bude jedan srebrenički brend, prigodan suvenir i pozitivna priča iz Srebrenice.

Mladi Srebrenčanin Davorin Dado Sekulić,  čije fotografije svakodnevno objavljuje portal Klix.ba i drugi svjetski mediji, ne zaboravlja svoje rodno mjesto i vraća mu se kad god je u prilici. Davorin, njegova tri brata i sestra su djeca Srebrenice. Iako neki od njih petoro još uče i studiraju, Dado i starija mu sestra su već svoji ljudi, rade, u svom poslu su priznati i poznati, mladi ljudi, iako od svog grada nikada nisu dobili ni marku stipendije ili kredita. Ipak ne obaziru se na to i o tome ne pričaju. Davorin je tako, gledajući da pomogne u riješavanju najvećeg  problema nezaposlenosti u Srebrenici, odlučio  otvoriti mini pogon za tzv. kućnu proizvodnju piva. To je trenutno vrlo popularan trend u svijetu, a i kod nas. U opremanje proizvodnog prostora i nabavku opreme, uložio do sada oko 15 000 KM, podigavši kredit, iako je u Sarajevu podstanar. Namjerava proizvoditi tri vrste piva, a za kompletnu proizvodnju ima obezbijeđeno tržište. U početnoj fazi namjerava zaposliti jednog radnika, a  proširenjem proizvodnje i opremanjem ugostiteljskog dijela još  dva ili tri. Posebno zanimljivo je to što će njegova piva na neki način biti brend, ali i suvenir iz Srebrenice jer svako pivo ima specifično ime i priču na pozadini boce koja govori o Srebrenici. Probna količina piva je proizvedena i u Rok kafeu Malboro je prezentovano i degustirano pivo o kojem evo i propratnih priča.

PERKMAN - Srebrenica je postojbina rudarskog duha, veselog patuljka Perkmana. Prema narodnom predanju, kada nema nikoga u oknu on udara čekićem, a rudari bi često potvrdili da čuju zvuke čekića kada sjednu da se odmore, te da su na ulazima u rov nailazili na njegove tragove. Vjeruje se da je pomagao pri kopanju srednjovijekovnih rudokopa što su vidljivi uz samo šetalište, iz grada prema banji Guber.

ANDRIĆEVA TETKA  - Danica, Tetka Ive Anrića je bila opštinski pisar u Srebrenici. Vrijeme ljetnih raspusta Andrić bi provodio kod tetke, u Srebrenici, gdje je i napisao svoju prvu pripovjetku „Put Alije Đerzeleza“ a kasnije i pripovjetku „Osaćani“. Koliko je naš nobelovac bio vezan za Srebrenicu i svoju tetku govori i činjenica da je prilikom upisa na Bečki i Krakovski univerzitet za mjesto prebivališta imenovao baš ovaj grad.

VIDRAN - je jedan od konja neke od mnogobrojnih vojski što su se od praistorije otimale da vladaju Srebrenicom. Grad srebra je bio jedna od najvećih kovačnica novca Rimske imperije. U Srebrenici, na samo deset dana jahanja od svoje države-grada, stolovaše stalni konzuli  Dubrovačke republike. Konji i vojnici neke od tih osvajačkih vojski obolješe od gube i kako se kupaše u potoku crvene vode, što izvire iz rudokopa biše izliječeni i taj potok tako dobi ime Guber.

Autor: JP JS RTV Srebrenica

Ramo Kadrić iz sela Gladovići kod Srebrenice, 20.aprila 1992.godine dolazeći na posao, da razvozi hljeb, nije ni slutio da će pogledati smrti u oči. Međutim, zahvaljujući veterinaru Miletu, ostao je živ.
Mnogi Bošnjaci, ali i Srbi, u aprilu 1992. godine su otišli iz Srebrenice. Oni što su ostali krili su se u kućama i nisu izlazili bez prijeke potrebe. U zanijemjeli grad su upali pripadnici Vukovarskog korpusa naoružani do zuba: u maskirnim uniformama, sa redenicima preko grudi, crnim rukavicama i kapama fantomkama na glavi.

Mile Janjić, srebrenički Srbin, danas vlasnik jedine veterinarske ambulante u Srebrenici, poznat je kao čovjek velikog srca. Mile, uvijek raspoložen za šalu, kaže da se ni tad ni danas nije plašio ničeg. „Vozio sam se besciljno pustim ulicama i došao na glavni gradski trg. Grupa Vukovaraca je bila ispred već ranije opljačkane robne kuće. Priđem bliže i vidim da je jedan od njih podigao pušku  i cilja u svezanog čovjeka na platou ulaznih stepenica u robnu kuću. Poznavao sam tog čovjeka. Šta to radiš?, proderem se na naoružanog „vojnika"  i cijev puške mu oborim prema tlu."

On mi odgovara: „Uhvatili ustašu pa hoću da ga ubijem". „Kako ti možeš znati ko je ustaša bolje od mene što živim ovdje, ja znam ovog čovjeka", derem se na njega i idem prema Rami, dok se zbunjeni i naoružani Vukovarci zgledaju i međusobno došaptavaju, vjerovatno se pitajući koji je sad ovaj ludak što na pušku udara goloruk", kaže Mile.

Mile to danas nevoljko priča, iako se sjeća  svega što se dešavalo prije 25 godina, kao da je juče bilo. „Ramo je bio van sebe od straha. Rekao sam mu da se ne boji i da ne dam da ga ubiju. Ja nisam bio ni u kakvoj vojsci, nisam imao uniformu niti oružje osim pištolja kojeg sam imao od ranije i za koji sam imao dozvolu. Primjetio sam Raminog zelenog Golfa desno uz ulicu kojom je silazila Rada bolničarka, kako smo je svi u Srebrenici zvali, jer je bila medicinska sestra u gradskoj bolnici. Rekao sam joj `evo njegovog Golfa i vozi ga odavde samo da glavu spasi`. Tako je i bilo. Vukovarci nisu reagovali. Okupilo se i nekoliko radoznalaca. Uglavnom Ramo je ostao živ."

Žao mi je što nisam mogao pomoći Radi"

Ramo Kadrić je tog aprilskog jutra 1992. godine došao na posao da, kao i uvijek, razvozi hljeb. Pred pekarom na ulazu u grad sa istočne strane dočekala su ga tri policajca i pod prijetnjom smrti natjerala da pjeva četničke pjesme.

„Urlao sam na sav glas pjevajući da me ne ubiju. Odvezli su me na gradski trg i predali Arkanovcima, da me ubiju. Ja sam već bio polumrtav od straha. Došao je Mile kojeg sam ja i ranije poznavao. On se sa njima ubjeđivao, svađao, ni danas dan mi nije jasno kako je uspio da ih spriječi da me ne ubiju i da me spasi. Da on nije došao ja bih sigurno bio prva žrtva rata u Srebrenici. Ta žena, koja mi je sa njim pomogla, odvela me u svoj stan. Tu sam prenoćio i ona me ujutro odvezla do pekare gdje sam našao svoj kamion. Ispratila me je iz grada mojim autom koje sam joj dao. Tako sam se vratio u selo. Čuo sam kasnije da je poginula. Teško mi je i žao zbog toga i danas što nisam imao priliku da i ja njoj pomognem i spasim je jer sam čuo da su je ubili ´naši`", kaže Ramo.

Ramo svoje selo ne bi mijenjao za grad

Ramo i Mile se u ratu više nisu sreli. Vidjeli su se ponovo tek 1997. godine. Prvo su se čuli telefonom i dogovorili da se nađu u kafani "Dejton” iznad Sarajeva. Mile je zbog toga došao iz Srebrenice.  „Bio je to težak i plačljiv susret", govori Ramo, dok mu suze naviru na oči. „Gledaš čovjeka koji te ostavio u životu, poklonio ti život. Došao je tada mojoj kući u Vogošću. Nismo spavali. Cijelu noć smo pričali. Pred zoru sam ga ispratio. Prije nego što smo se vratili, moja žena je bila u Srebrenici. Mile ju je svojim kolima vozio u selo da vidi u kakvom je stanju. Kontakti su učestali. Kad sam se vratio, puno mi je pomogao. Kada mi je zatrebalo posuđivao mi je i novca. Što god on može da pomogne, pomaže."

Ramo  se u rodno selo, što sa planinske nizbrdice gleda preko Drine u Srbiju, vratio još početkom 2001.godine. Kaže da dobro živi od poljoprivrede i stočarstva i ne bi svoje selo mijenjao ni za kakav grad.

 „Živim od uzgoja stoke. Imam stotinjak ovaca, prodam godišnje 50-60 jagnjadi, uzmem za to sedam, osam hiljada maraka. Prodam i poneko tele. Sijem kukuruz, pšenicu, imam traktor pa orem sebi i drugima, vozim drva. Sve radim. Imam svoje kruške, jabuke, šljive, orahe, pravimo pekmez. Dobra voda, čist vazduh. Što bih živio u Sarajevu gdje imaš samo ono što kupiš i doneseš u cegeru." Iako ima i onih što na to ne gledaju blagonaklono, Ramo i Mile se druže i dalje. Njihovo prijateljstvo opstaje. „Kad idem u Srebrenicu, malo kad da zajedno ne popijemo kafu. Mile mi dolazi i kad stoku treba pregledati. Jedan drugog posjećujemo za Božić i Bajram. Dok smo živi tako će biti", kaže Ramo.

Autor: Marinko Sekulić

We use cookies to improve our website. Cookies used for the essential operation of this site have already been set. For more information visit our Cookie policy. I accept cookies from this site. Agree