Imam gotovo sve što mi treba i ne žalim se...
Featured

08 April 2017
Author :  

U emisiji „Radio u selu“ bili smo u Brđanima zaseoku sela Osredak, a domaćin nam je bio Milorad zvani Miko Ristanović. Sve što je stvorio  od kako se vratio nakon rata na zgarište porodičnog imanja, a stvorio je mnogo bez pomoći donatora.
Nakon domaćinske zdravice razgovor je tekao otprilike ovako:

 

Zabilježio Marinko Sekulić Kokeza

Kako je danas živjeti na selu?

-Fino je živjeti na selu, samo da se u našem selu, u našem društvo  više razmišlja o ovome selu, jer džaba meni sve i da urade asfalt kad nema naroda. Evo po Bošnjačkim selima je urađen asfalt i kuće napravljene, ali kad dođe zima, nigdje žive duše nema i šta to njima vrijedi? Znači ništa! Ja živim dobro zato što sam navikao od malih nogu  raditi. Mi smo imali ovdje tri kuće, četiri štale. Kod mene je ovdje ostalo 180 ovaca i 15 goveda, mehanizacije i ostalog kad smo otišli na početku rata. Mi smo odavde sa kesama izašli preko Viogora, Kovačića, u Slapoviće sišli u Jasenovu i Podravanje, poslije smo otišli u Srbiji. Nema, tuđina je teška i vratio sam se ovdje 1995.godine. Od okoraka sam sebi napravio gdje ću spavati i nije  bilo loše – kaže Ristanović.

U selu Osredak većina stanovništva živi od maline, a uglavnom je starija populacija. 

- Dosta maline ljudi sade u zadnje vrijeme, to nije bilo prije rata toliko razvijeno u ovim krajevima. Ja mislim da u Osretku maline ima oko 70 hiljada, ima nas 17 korisnika što radimo maline. Dobra je cijena, samo što se ja ne slažem sa tim, što svako dijeli sadnice i sa svačem se tretiraju sa prskanjem te različite sorte se siju. Ne slažem se što cijena maline je 4 KM. Ja bih bio najzadovoljniji da je cijena 2.50 KM do 3 KM, a da tebi neko garantuje 10 godina, pa ko hoće neka sije. Sjećam se kad je malina bila 20 feninga –priča Ristanović.

Ljubav Mike su konji, ima ih čak 12, a ima konje i za trke. Imao je i trkačeg konja!

- Imao sam dva trkaća konja i pojavom bolesti plavog jezika uginula su oba. Iz tog sam razloga otišao u ergelu koju su organizovali Japanci na Kragljivodi sajam stoke, bilo je riječ da će biti konjske trke. Taj dan nije bilo izložbe konja ni konjski trka. Meni je taj dan bio najcrnji u životu. Ja sam živio za taj dan da malo izađem, zato što čovjek uživa u tome. Od malena sam imao konje 3 do 4. Đed moj, pranđed i otac prije narede sa Opštinom, Domavijom,  Domom zdravlja po 100 do 200 metara drva da se doveze u Srebrenicu. Ujutro se ustane u tri ujutro da se konji nahrane, u pet sati se bilo u šumi. Kad se prevezu četiri ture do Srebrenice kažu da je dobro, a ja sad odvezem sedam sa traktorom i opet ne mogu da opstanem. Danas su velike dadžbine, ja imam regristraciju za prikolicu, traktor svake  godine 480 KM,  kombi i auto regristracija. Veliku su nameti i ne možeš da opstaneš – podsjeća Ristanović.

Šta radiš sa konjima?

- Ništa, zato sam ih uzeo da imam. Kupio sam sedlo, platio 1.500 evra. Uzeo sam ih da pasu, da stoka okrći. Da mi nije stoke ne bih mogao ući u kuću. Ima kod mene i lješnjaka, ribizle, kasije, duda ma svega – ističe domaćin Ristanović.

Objekte si obnovio, velika domaćinska štala za puno stoke i mašine imaš sve. Kako si nabacio? Jesi li dobio donaciju ili šta?

- Za štalu nisam dobio, za čardak nisam dobio ništa, kao ni za traktor ništa. Ubo sam par godina kada je dobra cijena maline bila i potrebna mi je jedna štala i to ću od svojih sredstva uraditi ako ne mognem završiti nigdje ništa. Moram napraviti štalu sa 20 metara sa 10 – 12 zbog ovaca. Ja tu štalu ne mogu bez 20.000 KM uraditi. Traktor sam uzeo 27.000 KM, prikolicu platio 6.000 KM, uređaj za vuču balvana šume 2.800 KKM, frezu platio 6.000 KM, a u Srebrenicu je došlo stotinama – priča nam Ristanović.

Kako izgleda tvoj radni dan ovdje? Kad počinješ raditi i šta radiš prvo?

- Ustajem ujutro u pet. Stoku namirim, obiđem da vidim je li sve uredu. Onda doručkujem, pa izađem napolje. Ne bih se mjenjao ni za jednog dole u Srebrenici i Bratuncu jer sam navikao na ovakav život – kaže domaćin Ristanović.  

Rijetko je to u današnje vrijeme da neko tako priča. Ja sam obišao puno sela i puno ljudi vidio, a tako priča sa puno ljubavi i radu na selu kao ti, a  vidimo da su puno toga uradio.

- Jeste, sve je to meni jasno, ali plašim se ja jedne situacije da ne dođem u situaciju sutra kad moje dijete dođe u školu i ispriča drugarima da se ojanjilo janje, oždrebila kobila, bojim se da se njemu ne budu smijali zato što naše svo društvo ne misli kao ja i neki pojedinci, e toga se ja plašim, a ne rada – rekao nam je Ristanović.

Živjeti od svoga rada na selu to nije sramota to treba da bude ponos. Danas ljudi bježe u grad sramota ga da živi na selu, ali ni grad ne može biti bez sela. Treba proizvesti hranu i grad ne može živjeti bez sela.

- Jeste da tako razmišljaju pojedini ljudi, oni bi malo više obilazili sela i manili se ulice. Kad siđem u grad kažu da su neki ugroženi, a telefon nose od 500 maraka. Ja siđem u poderanom odijelu i telefon od 18 maraka i kako ću ja da se nađem, ne može nikako – kaže nam Ristanović dodajući da je prije rata u selu Osredak živjelo 18 domaćinstava.

- Dosta naših je izginulo u Zalazju, mislim oko 14. Danas živi pet domaćinstava, imamo Jeremić Maru i njena dva sina su poginula, jednog je našla, a drugog nije. Žalosno je to. Narod ne misli da se vrati, otišao narod gdje je lakše živjeti. Težak je život ovdje, a lijepo je kad sunce grije dok zimi nema žive duše – ističe Ristanović.

Znači sve što si radio sve si nabavio sam, mašine ?

-Valjao mi je UNDP-i dali su mi uređaj za freziranje, trimer itd.

Kako stigneš da sve to obradiš?

-Pa ne zna mi se kad je doručak, a kad ručak. Sve je ovo dobro. Sutra bih ja ovo napustio da ima negdje bolje, ali nema nigdje. Ja sam potrošio deset maraka na telefonu i pitao hoće li ko raditi, nudeći 40 maraka dnevnice da radi sa mnom, sve je to zauzeto, niko neće da radi – ističe Ristanović.

Kako stigneš kad dođe sezona maline da obereš sve to?

- Plaćam po kilogramu, pa koliko nabere. Tad se zadesi raspust ima i djece. Plaćam odmah i 1.80 KM. po nabranoj gajbi maline – veli Ristanović.   

Jel imaš zagarantovan otkup maline?

Ja radim sa Markom sedam godina. Što se tiče mene do sada je najpošteniji ispao za mene, tako da se ne sikiram što se tiče otkupa. Ali ove godine je izmrzlo dosta i Bog zna da li će biti išta – kaže Ristanović.

Šta uspijeva sve ovdje kad je dobra godina?

- Imam svega i uspijeva sve, uspjevala je pšenica i kukuruz samo što se to ne isplati – objašnjava Ristanović.

Ovdje je najbolje za stočarstvo i voćarstvo?

Jeste, ali imamo veliki problem. Pojavio se plavi jezik. Ja sam  imao štete 21 što se tiče ovaca i dao sam 700 KM za liječenje. Pitam se ja šta sad na proljeće ako se aktivira ta bolest opet, a niko do sada nije obišao. Ja posjedujem 89-ero i ne daj Bože da me opet zakači, onda se mogu objesiti – ističe Ristanović.

Sam  sve ovo radiš?

- Sve sam radim, otac mi radi od 1979. godine, kod Đanka je sad. U pilani je, inače u Jadru od 1979. godine, fali mu još godina dana za penziju, ako ne pomjere ovaj radni staž. Majka mi umrla u 49. godini, srčani bolesnik je bila. Ja sam zacrtao, izašao sam ovdje, ali kad saberem sad zeznuo sam se – rekao je Ristanović.

Što?

- Samo iz jednog razloga. Imam računa 72 hiljade, kupio sam sebi plugove za traktor 1.800 KM platio, jer kad ja uložim 70 do 80 hiljada, a mene neće niko da obiđe iz Opštine. Nisam ja ugrožen, meni je bogastvo ovo kad mi sjedemo, pa šta imamo. Tonu i po rakije ispećem, znači uvijek ima rakije, sjedemo, popijemo onako – ovako – ispričao je Ristanović.

Tebi je ovdje najveći problem da imaš s kim progovoriti?

- Pa kao vuk samotnjak. Imam ženu i dvoje djece, jedno ide u školu, a drugo u obdanište. Otac radi u pilani u Jadru i svaki dan ide u Jadar na posao, a u toku zime ide pješke. Imam 700 duluma zemlje i na đeda se vodi u katastaru. Imam tamo ravnicu, onda u pola sela ima 12 duluma zemlje. Najviše me potreslo kad je pranđed ostao 1992. godine u kući i izgorio je i ništa mi tu nismo našli. Što se tiče žrtava, cijenim sve žrtve, a treba i neko da odgovara za te žrtve. Pokojni stric mi nestao u Luci poslije Dejtonskog sporazuma. Našli smo neku rupu motorkom nešto isjećeno neke unutrice. Pogodilo me kad sam došao i nijednog spomenika nismo našli – rekao je Ristanović.

 

Znači ovdje nikad niko nikad ne dolazi od vlasti niti veterinara?

- Od veterinara dolazi kad ih pozoveš. Što se tiče vlasti do sada niko nije bio ovdje, jedini je bio Miloš Milovanović i prije 3 – 4 godine je došao Dane Katanić.

Šta bi trebalo uraditi da se više ljudi vrate i živi na selu?

- Znate šta ću Vam reći, ko je imao u planu on je izašao. Da nam naprave crkve, džamije i solitere onaj ko je zacrtao da ostane na asfaltu njega više niko ne istjera. Dobro, trebao bi put da se uradi. Put je sada dobar, ali kada se okiša ne može se ići i nedostaje stanovništvu mehanizacije, dobro bi došao motokultivator.  

Kažeš imaš 89 ovaca, kako za ishranu, imaju li dovoljno hrane ?

- Što se tiče ishrane ima, ali ima jedan veliki problem. Tokom sezone kupljenja sijena nema radnika, nama treba jedan uređaj za baliranje. Nedostaje nam radne snage. Svoji sredstava sam uložio oko 70 hiljada. Ja ovce ispustim i komišija ih nekad vrati. Imam dva psa čuvara koji su dan i noć sa ovcama. Ako se ovca ojanji, psi skamuću i odmah znam da ima nekih promjena – priča Ristanović. On nam se pohvalio sa dobrim komšinskim odnosima. Domaćin Miko iz Osretka bi riješio mito i korupciju istraživajući historiju 1900-tih  godine, rekavši:

- Ne može se za pet godine steći firma. Prije rata sjećam se imali smo komšiju Dušana Lazića i on je bio najbogatiji i kad imaš dobar par volova, konja i ovaca  onda si domaćin. Sad se može imati sto ovaca kad neko za potpis uzme 100.000 – kaže nam domaćin Ristanović.

- Ja da sam u Opštini dobio si olovku i ne budeš li imao još za godinu dana još jednu olovku, onda ideš na crnu listu. Nećeš dobiti više ništa, ako si dobio olovku pa si za tri godine četiri olovke napravio, evo ti još pet olovki, ali naš narod ne računa na to – zaključio je Ristanović, nadajući se da će ga neko iz vlasti posjetiti i uvjeriti se da se može od svog rada živjeti na ovim područjima.

Autor: JP JS RTV Srebrenica 

We use cookies to improve our website. Cookies used for the essential operation of this site have already been set. For more information visit our Cookie policy. I accept cookies from this site. Agree